

O MENI
Joga je dio mog života već više od petnaest godina. Počelo je kao čista znatiželja odlaskom na grupne satove u tada najbliži studio. Kroz nekoliko sljedećih godina promjenila sam nekoliko instruktora, nekoliko puta prekidala odlaske pa ponovo počinjala iznova.
Na početku joga je za mene bila samo trening ugodnog razgibavanja dva puta tjedno no bila je jedna značajna razlika – opuštanje u ležećem položaju nakon što bi završio dinamični dio sata. Ta kratka relaksacija na kraju bila mi je najdraži dio jer sam uvidjela da joga nije samo ugodna za moje tijelo već i za moj um. Kroz iskustvo joge saznala sam da su um i tijelo povezani!
Mislim da je upravo ta spoznaja zapravo probudila u meni dodatnu motivaciju i znatiželju. Željela sam saznati što je u pozadini. Koja je poanta? Zašto nešto radimo baš tako, a ne drugačije? Željela sam povezati točkice, pronaći smisao i svrhu. Imala sam puno pitanja no nikoga da mi na njih odgovori. Osim prakse mene je zanimala i teorija.
Po prirodi sam introvert. Veći dio života bila sam ona koja sjedi u zadnjim redovima i srami se postaviti pitanje, a tko ne pita taj skita! Promjena je bila nužnost. Promjena u odnosu prema samoj sebi i prema svijetu koji me okruživao. I tako sam počela postavljati pitanja. Tražila uzroke svog i tuđeg ponašanja, uzroke i objašnjenja situacija u kojima sam se nalazila. Čitala sam literaturu sa tom tematikom i tražila odgovore. I još ih tražim!
I eto, na kraju je taj introvert iz zadnjih redova završio ne u prvom redu već na čelu! Igrom slučaja završila sam tečaj i dobila papir na kojem piše da sam kvalificirana voditi satove joge. Na žalost, moja znatiželja nije bila zadovoljena jednim tečajem. Nisam dobila odgovore što je zapravo joga pa sam prirodno nastavila tražiti dalje. Doduše, dobila sam odgovore na pitanja što joga nije, ali tu temu za sada preskačem.
Znanje o jogi kakvu danas osobno prakticiram i podučavam na kraju je stiglo do mene. Slučajno ili sudbinski, završila sam na predavanju na kojem je o jogi pričao Domagoj Orlić. Jedan sasvim novi, drugačiji i sveobuhvatniji pogled na to drevno znanje. Kroz Domagoja sam naučila osnovne principe joge i to je zapravo bilo ono što mi je falilo cijelo vrijeme. Domagojevo znanje dolazi kroz tradiciju Krishnamacharya – Desikachar – Mark Whitwell. Domagoj Orlić je moj jedini istinski učitelj joge. Iako sam tokom vremena shvatila da imamo podosta različite poglede na život, zauvijek ću biti zahvalna što je to znanje podijelio sa mnom.
Na kraju, ono najbitnije što sam naučila od Domagoja jeste da jogu i njene tehnike trebamo prilagoditi sebi jer je svatko od nas neponovljivo i jedinstveno biće. Konfekcijski brojevi su za mase, ali ne i za one koji teže autentičnosti. Svatko od nas ima svoj put. Da li je pogrešan ili ispravan nije na nama da sudimo. Tu smo da učimo!
Joga ne bi trebala biti nešto nerazumljivo i neprimjenjivo za nas “obične smrtnike”. Ne smijemo zaboraviti da je to znanje nastalo davno i u sasvim različitoj kulturi od naše zapadne i potrebno ga je očistiti od mnogih kulturoloških i religijskih tereta. Jer, joga je živa i treba se mijenjati no vrlo pažljivo i vrlo inteligentno. Ako su temelji dobro postavljeni, odnosno ako zaista shvaćamo principe na kojima se joga zasniva, ne samo da je možemo već je i trebamo prilagoditi zapadnom čovjeku.
Na žalost, većina onog što se danas zove joga je zapravo samo ponavljanje tuđih obrazaca, imitiranje nečijeg tuđeg iskustva. Kako takva joga može biti podrška razvoju naše jedinstvenosti? Kako naša svijest može rasti u okruženju koje imitira, ponavlja i potiče jedino ukalupljivanje?
Što još reći o sebi? Neumorni sam istraživač ljudske psihe i vječnog pitanja smisla života. Nastojim živjeti kreativno. Područja mog interesa, osim joge, jesu i ayurveda, vedska astrologija, psihologija, umjetnost, filozofija i međuljudski odnosi. Vječni učenik sa tisuću pitanja jer… „Scio me nihil scire.“
Završavam omiljenim citatom iz knjige Carlosa Castanede koji me uvijek podigne kada padnem:
“Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju SRCA. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put pređe sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući, gledajući bez daha…”
Jelena