Joga i Božić – imaju li išta zajedničko? Zbog našeg površnog znanja i nerazumijevanja vlastite prirode može nam se činiti da joga (koja je realno vezana za područje u kojem prevladava hinduizam) i Božić kao kršćanski blagdan ili kršćanstvo kao religija, nemaju apsolutno ništa zajedničko.
Većina nas blagdan Božića povezuje sa hranom, kupovanjem darova, poslovnim večerama i obiteljskim druženjima, božićnim drvcem… to je vrijeme humanitarnih akcija i darivanja, fritula i kuhanog vina. I nekako tu je kraj. Ipak, negdje u sebi, svjesni smo da je pravi smisao Božića nekako izgubljen…
Što zapravo slavimo? Naravno, još uvijek znamo da u religijskom smislu slavimo Isusovo rođenje. Jaslice su još uvijek popularni dio božićnog ukrašavanja. Postajemo sentimentalni kada se prisjetimo priče o rođenju nevinog djeteta koje se rodilo u tako skromnim uvjetima sa svrhom da nas otkupi od naših grijeha. Svjesni kako svijet izgleda danas, možemo osjetiti i veliko razočaranje: naši grijesi i dalje žive i caruju bez ometanja. Nismo otkupljeni ni spašeni. Dovoljno je upaliti televiziju. I nije neko čudo što je Božić izgubio smisao i što ga povezujemo samo sa banalnim stvarima poput drame oko dubai fritula. Božić je postao samo vanjski događaj.
Zbog izgubljenog smisla u vlastitoj religiji mnogi ljudi taj smisao traže u istočnim filozofijama i religijama. Čovjeku je potrebna duhovna hrana koliko i hrana za materijalno tijelo. Pritom zaboravljamo da se možda i tamo na istoku desila slična situacija. Kao i kod nas, došlo je do svojevrsnog ispuhavanja stvarnog značenja, zaboravljanja prave svrhe i pogrešnih interpretacija. Često se desi da jedan besmisao zamijenimo drugim. Ako si dopustimo da krenemo u potragu za tim izgubljenim smislom i u tome ustrajemo dovoljno dugo, možda će nas iznenaditi koliko u sličnosti možemo naći u tim dubljim slojevima bez obzira na naizgled nepremostive vanjske različitosti.
Kako ne bi došlo do zabune moramo razjasniti da joga nije religija u našem svakodnevnom značenju tog pojma. Jogu možemo definirati i kao filozofiju i kao skup tehnika koje imaju svrhu poboljšanja kvalitete ljudskog života. Ona nije izravno vezana niti za hinduizam niti za tantrizam iako je neupitno da sadrži njihove elemente i temeljnu misao. I jogu treba ogoliti od nalijepljenih viškova i zaroniti u njenu srž kako bi je ispravno shvatili i primijenili, kao i kršćanstvo. Ne smijemo zaboraviti da su prenositelji ovih znanja samo ljudi sa svojim ograničenim shvaćanjima što neminovno s vremenom dovodi do razvodnjavanja.
Da bi povezali jogu i Božić krenuti ćemo od simbolike Božića i pokušati naći pandane tim simbolima u jogi. Naravno, ovo je ogromna tema, a ja ću je skromno pokušati samo okrznuti sa ciljem poticanja na razmišljanje i dublje shvaćanje zbog neporecive (iako često nesvjesne) ljudske potrebe za smislom.
Prva asocijacija vezana za Božić mogla bi biti pojam ROĐENJE. Rodilo se dijete Isus. Rođenje ima i svoje dublje značenje. Ne rađa se samo fizičko tijelo. Roditi se može i nova ideja, novo uvjerenje i novi identitet. Svaki dan je prilika za nešto novo, za neki novi ciklus našeg života. Rođenju uvijek prethodi smrt. I opet, smrt ne mora biti samo smrt fizičkog tijela. Ako shvatimo smrt kao promjenu, kao proces transformacije, ona gubi svoje morbidno i negativno značenje. Da bi se rodilo nešto novo, nešto staro treba umrijeti. Promjena je zakon života. Sve u prirodi umire da bi se ponovno rodilo. Tako i mi, ljudska bića trebamo prihvatiti smrt kao dio života. Psihološki, mi trebamo stalno umirati kako bi se ponovo rodili. Moramo puštati stare obrasce ponašanja kako bi napravili mjesta za nove načine i nove vrijednosti. Ako se odupiremo transformaciji govorimo životu NE. Drugim riječima, postavljamo se iznad života i njegovih zakona što je u najmanju ruku smiješno! Promjena je neminovna i bolje je za nas da je dobrovoljno prihvatimo.
Rođenje je dakle simbol novog života u vrlo širokom smislu. Prvenstveno, to je promjena u našem srcu, u našoj duši. Odbacujući zastarjele načine stvaramo mjesto za veću psihološku cjelovitost. Iscjeljujemo se kroz prihvaćanje onog tamnog u nama. Onog što volimo gurati pod tepih.
Svaki put kad napravimo joga praksu osjećamo se kao ponovo rođeni. Osjećamo se opušteniji, mirniji i u većoj harmoniji sami sa sobom. Napravili smo jednu vrstu transformacije: otpustili smo terete i dobili osjećaj povećanja naše životne energije. Sjetimo se kako većina naših praksi započinje i završava shavasanom. Naziv ove asane možemo prevesti kao položaj mrtvaca. Sama praksa je simbolika životnog ciklusa – rađamo se iz shavasane kretanjem, podižemo se polako prema stojećem položaju, poput djeteta koje uči hodati i koje se polako odvaja od majke-zemlje da bi postalo samostalno. Što smo dalje od poda treba nam više svijesti, više koncentracije da održimo ravnotežu. Prema kraju prakse vraćamo se prema podu, odakle smo i krenuli. Vraćamo se u shavasanu. Rađamo se iz velikog oceana jedinstva i vraćamo se u to jedinstvo nakon što smo proživjeli svoj život. Simbolički u jogi, i stvarno u životu.
osjećam li sebi potrebu za novim početkom? svojevrsnim rođenjem? osjećam li da u meni postoji nešto teško, dotrajalo i beskorisno što me sprečava da rastem? odupirem li se pozivu za promjenom?
Pojam rođenja vodi nas direktno do pojma DIJETE. U jogi imamo više asana koje imaju oblik fetusnog položaja. Imamo i asanu koja se upravo tako zove – položaj djeteta ili balasana. Svaka asana ima svoju arhetipsku pozadinu. Kada pomislimo na djecu najvjerojatnije se u nama bude asocijacije vezane uz radost, nevinost, rast, spontanost i svakako kreativnost. Svatko od nas ima svoje unutrašnje dijete, odnosno svatko od nas ima potrebu da se nekako kreativno izrazi, da nešto stvara. To je ona kreativnost koja proizlazi iz čiste radosti života. Ono što stvaramo odraz je naše duše i tako nas stvaranje povezuje i upoznaje sa sobom. Kako odrastamo ta radost kao da se nekako smanjuje. Ne vesele nas male stvari, život nas pritišće svojim zahtjevima i svakodnevnim problemima. Kada izgubimo radost zaista živimo poput mrtvaca. Tu smo, ali nemamo energije, nemamo veselja, cilja ni svrhe. Božić nas podsjeća da oživimo tu dječju radost u nama. Daje nam nadu novog potencijala i obnovljene snage.
U jogi fetusne položaje često koristimo kao pauzu koja nam služi da osjetimo efekt prethodnog položaja, da taj efekt svjesno asimiliramo i krenemo dalje obnovljeni novom snagom. Joga praksa prvenstveno treba biti kreativna i spontana. Ako svoju praksu radimo prema tuđem obrascu i naputku ona je samo imitacija. Dopustivši sebi da kretanje izroni spontano, iz ritma našeg disanja, budimo u sebi dijete koje osjeća radost zato što je živo. Time učimo vjerovati našem unutarnjem osjećaju, našem unutarnjem vodiču ili našem unutarnjem djetetu. Život nije negdje vani. Život izranja iz nas. Dobivamo potvrdu svoje vrijednosti oslanjajući se na vlastitu sposobnost kreacije.
izražavam li sebe spontano iz dubine vlastite duše? dopuštam li strahu da me u tome spriječi? da li sam svjesna svojih potencijala? vodim li radostan život? što me raduje? da li mi za osjećaj ispunjenja trebaju drugi ljudi ili možda stvari? pokušavam li svoje neostvarene snove ostvariti kroz nekog drugog?
Svi znamo, Božić je vrijeme obiteljskog okupljanja. Dakle, sljedeći pojam je OBITELJ. Isusovu obitelj prema priči, činili su Marija i Josip. Njegovom rođenju svjedočile su i životinje u štalici. I našu proširenu obitelj čine često naši kućni ljubimci. U posjet su mu stigla i tri kralja ili tri mudraca. Poput naših daljnjih rođaka s kojima se viđamo najčešće za blagdane. Ovi naši nisu nužno mudri… Obiteljska okupljanja mogu biti izvor puno veselja, ali i puno stresa ako ćemo biti iskreni. Otac i majka simbolički predstavljaju muški i ženski princip u nama samima. Oni su oblikovali naš pogled na svijet, oni su naši prvi kontakti nakon rođenja i ujedno veliki utjecaj u oblikovanju naših životnih stavova. Često i preveliki utjecaj. Obitelj simbolizira naše korijenje – naše porijeklo. Obiteljska dinamika često može biti vrlo kompleksna, ponekad podržavajuća, a ponekad ograničavajuća. Isus nije postao stolar kao njegov otac Josip, niti im je podario unuka. Je li razočarao svoje roditelje? Tko zna… Životni zadatak svih nas je odrasti i postati samostalna individua koja svoj oslonac pronalazi u sebi. Svi mi trebamo pronaći svoj autentični izraz makar to značilo razočarati svoju obitelj. Odrasti znači biti svoj, u punom smislu tog izraza. Svi se mi suočavamo sa istim konfliktom – kako biti autentičan, kako biti svoj, a ne osjećati krivnju radi neispunjenih očekivanja i radi odvajanja?
Božić nas podsjeća na uspostavljanje ravnoteže između naše prošlosti i naše budućnosti. Naše obitelji i njihovih očekivanja i naše stvarne svrhe u životu. Stres koji često osjećamo prilikom obiteljskih okupljanja povezan je kompliciranim odnosima, ranama iz djetinjstva, razočaranjima i neizgovorenim emocijama. Sve to struji negdje ispod površine iako možda nismo toga svjesni. Ponekad to izroni vrlo snažno.
Sjetimo se, u jogi su najzahtjevniji položaji oni stojeći kada su nam oslonac i temelj ravnoteže samo naša stopala priljubljena uz pod. Ili jedno stopalo. Simboliku stojećih položaja možemo povezati sa onim težim situacijama u životu kada se od nas najviše traži da ostanemo sabrani, neutralni i mirni. Poput tih obiteljskih okupljanja kada nas mogu ponesti emocije i u afektu izgovorimo ili učinimo nešto što nas baca unazad. Tada se opet osjećamo poput nemoćnog djeteta koje nema nikakvu kontrolu ni snagu. Opet smo pod tuđim krovom, da se prisjetimo popularne rečenice iz djetinjstva.
Ravnoteža je odgovor. Ne možemo odrezati svoje korijenje, ali ne možemo niti zaglaviti u njima. Moramo rasti i naći kreativan način kako ujediniti prošlost i budućnost.
da li me druženje sa obitelji ispunjava ili iscrpljuje? kakav jeste ili je bio odnos sa mojom majkom? kako se odnosim prema vlastitoj ženstvenosti? kakav jeste ili je bio odnos sa mojim ocem? kako se odnosim prema vlastitoj muškosti? znam li odakle potječem i kamo idem? mogu li izraziti svoju autentičnost u obiteljskom krugu?
DARIVANJE. Jedna od božićnih radosti (ili gadosti) je i traženje poklona. Što kupiti? Što pokloniti? Svi već imamo sve. Treba li nam još stvari? Još čarapa, kravata, šalica, džempera? Darivanje i poklanjanje postalo je prava muka. Svi volimo dobiti nešto, a znamo da i kada mi darujemo dobivamo onaj topli osjećaj ispunjenosti. Onaj tko daje taj i dobiva. Ili… što daješ to i dobivaš. Zakon karme, zar ne? No, zašto smo sveli davanje samo na materijalno? Kao da nemamo što dati a da nije opipljivo. Pa možda je to tužna istina. Možda i nemamo. Kao da cijenimo samo materijalne poklone. Možda i potajno zamjeramo ako ne dobijemo ništa. Ono pravo darivanje događa se kroz naša srca. Govorim o psihološkoj i emotivnoj razmjeni. Da bi mogao nešto dati, prvo moram imati to nešto. Imam li srce puno radosti? Može li moje srce davati i primati? Osjećam li u grudima tjeskobu i krutost ili mekoću i otvorenost? Ne zaboravimo da je i naše tijelo simbol naše unutrašnjosti. Tijelo odražava kakvi smo iznutra i često ga ne volimo jer je tako izdajničko. Kao ljudska bića sposobni smo puno više razmjenjivati od stvari. Ali… ako nismo rasli, ako smo htjeli zaustaviti život, promjenu, transformaciju, ako smo uvijek podlegli strahu i nikad se zaista psihološki nismo odvojili od obitelji, tada nismo zaista svoji i nemamo zaista ništa svoje što bi mogli dati. Nismo ništa naučili i nemamo što podijeliti ni darovati.
Joga nas uči autentičnosti. Uči nas da vjerujemo unutrašnjem izvoru, našem srcu. Traži da kroz spontanu i kreativnu praksu razvijamo povjerenje u sebe i u ono nešto što je veće od našeg malog ega. Ego, naše malo JA pokorava se jastvu, našem velikom JA. Uči nas poniznosti. Tri kralja ili tri mudraca došli su se pokloniti malom djetetu. Isus Krist je simbol iscjeljenja – cjelovitosti. Psihološki, Krist je simbol Jastva – naše cjelokupnosti. Kada živimo bliže svojoj cjelovitosti, tek tada imamo što za dati. Tek tada učimo i primati…
osjećam li se emocionalno povezana s ljudima oko sebe? mogu li dijeliti s drugima svoja osjećanja, pozitivna i negativna? znam li slušati srcem? poznajem li svoje slabosti i prihvaćam li ih? kakav poklon me najviše i istinski raduje? dajem li ono što želim primiti?
I za kraj još jedan pojam koji vežemo uz Božić. SVJETLO. Tama je prirodno suprotnost svjetlu. Ili je možda bolje reći da je tama nedostatak svjetla. U kršćanskoj tradiciji Isus je često opisan kao svjetlo svijeta:
“Ja sam svjetlo svijeta. Tko ide za mnom, neće hodati u tami, nego će imati svjetlost života.”
Zima je razdoblje godine kada su dani najkraći. Imamo najmanje svjetla. Zima je, dakle, vrijeme za povlačenje iz vanjskog svijeta i okretanje prema unutra. Vrijeme za samorefleksiju, za razmišljanje o životu, vrijeme koje posvećujemo našem unutarnjem biću. Svjetlo se okreće prema unutra i osvjetljava unutrašnju tamu. Pojam svjetla psihološki simbolizira razum, svijest, osvještavanje, prosvjetljenje. Tamu povezujemo sa našim nesvjesnim dijelom psihe, a svjetlo sa svjesnim dijelom. Djelovanje svijesti može unijeti razumijevanje i prosvjetljenje u ranija emocionalna ili mentalna stanja koja su bila tamna ili zamućena.
Nakon zimskog solsticija dani polako postaju duži. Božić je svjetlo koje je pobijedilo tamu. Sa svjetlom dolazi novo vrijeme koje će biti bolje, nadamo se barem. Žanjemo uvijek ono što smo i posijali. Počinje nova godina, novi ciklus, novi život. Ulazeći u svoju tamu, osvjetljavajući je, mi se transformiramo. Simbolički umiremo da bi se rodili ponovo kao cjelovitija i svjesnija bića. Bića svjetla.
U jogi imamo meditaciju koju možemo koristiti upravo za gore navedeno. U meditaciji ostajemo potpuno svjesni i uranjamo u naš unutarnji svijet. Meditacija je jednostavno čin promatranja i prihvaćanja. Osvjetljavamo tamu. Osvještavamo ono skriveno ispod praga naše svijesti. Tako osnaženi spremni smo za novi život.
Sjetimo se značenja riječi hatha u hatha joga. ha znači Sunce ili solarni, muški princip (svijest), a tha znači Mjesec ili lunarni, ženski princip (nesvjesno). Sama riječ joga znači povezivanje, ujedinjavanje, jedinstvo. Ljubav!
U psihologiji imamo isti princip. Osvještavanje nesvjesnih dijelova naše psihe kroz terapijski proces. Logos i eros, razum i osjećaj ujedinjavaju se kako bi surađivali, a ne bili u ratu. U astrologiji imamo simbole Sunca i Mjeseca – opet ista simbolika.
Kršćanstvo, joga, astrologija… kakav miks naizgled! No, što idemo dublje nailazimo na više sličnosti. Isto je i s nama. Što dublje i češće zaranjamo u svoju tamu, više se upoznajemo i više možemo upoznati one oko nas. Uspostavljamo vezu između naše muške i ženske strane. Iscjeljujemo sebe ljubavlju, a LJUBAV je glavna tema Božića, kršćanstva i joge. Ljubav prema sebi, ljubav prema bližnjemu, ljubav prema cijelom životu i svim njegovim bezbrojnim manifestacijama.
stvaram li u svom životu prostor i vrijeme za samorefleksiju? palim li svijetlo u svojoj tami kako bi pronašla nove načine i nove kreativne snage? razmišljam li o sebi, svojim postupcima, djelima, riječima? razumijem li svoju tjeskobu, nemire, fizičku bol, svoju bolest?
Proslavimo Božić prvenstveno u svom srcu i duši. Spremimo se za novi ciklus. Otpustimo staro da možemo radosno dočekati novo.